VELIKI PROLOG - ON LINE


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Ovaj blog pišem kako bih javnost upoznao s mojim rodnim mjestom, ali i za sve one koji su rodom iz Velikog Prologa, a žive u drugim djelovima svijeta. Ovo bi trebala biti poveznica među svima onima kojima je Veliki Prolog u srcu ili će to tek postati. Zato se ne ustručavajte komentirati ili predlagati neke nove postove, koje mi možete poslati na zoobar@net.hr, a ja ću ih uredno postaviti na blog. Hvala!

    POLITIČKI FORUM


    KOJA JE VAŠA ŽELJENA LOKACIJA ZA MRTVAČNICU:



    Trenutno vas čita ovaj blog:


    Online Users



    Do sada Vas je bilo:

    Counters
    Counters

    Locations of visitors to this page


    Pogledajte kakve vremenske (ne)prilike vladaju 6,3 km od Velikog Prologa, tj. u Vrgorcu:






    Tracked by Histats.com








Linkovi

Položaj Velikog Prologa

  • Selo Veliki Prolog smješteno je 6.5 kilometara jugoistočno od Vrgorca, nedaleko granice sa Bosnom i Hercegovinom. Spada pod jurisdikciju Grada Vrgorca, a nalazi se na samoj granici Grada Vrgorca i Općine Pojezerje. Veliki Prolog fizički je smješten na velikom gorskom sedlu kroz koji pušu snažni vjetrovi, bura od Ljubuškog polja i jugo od Vrgorskog polja. Fra Vjeko Vrčić piše kako je ime Veliki Prolog izvedeno od veliki prolom, tj. da ima odgovara mjestu na kojemu je selo smješteno. Zadnji popis stanovništva koji je proveden 2001. godine na Velikom Prologu broji 476 stanovnika. U selu postoje prezimena: Šalinović, Erceg, Dodig, Jelavić, Tolj, Mihaljević, Franić i Vukosav. Ovaj kraj je vjerojatno bio naseljen i u prapovijesti. Iz razdoblja srednjeg vijeka sačuvan je jedan stećak-nekropola koji je smješten kod župne crkve na Velikom Prologu. Hercegovački povjesničari medievalisti smještaju Veliki Prolog u srednjovjekovnu humsku župu Velika-Veljaci, zajedno sa Dusinom, a ne u župu Gorsku pod čijom se jurisdikcijom u srednjem vijeku nalazio najveći dio današnje Vrgorske krajine. U župi Velika-Veljaci nalazio se tada i Ljubuški.
    Za vrijeme turske uprave cijelo ovo područje su opsluživali franjevci iz Zaostroga, a poslije oslobođenja od Turaka 1690. godine ovdašnjom je župom upravljao franjevac, župni pomoćnik iz Vrgorca, koji je u Velikom Prologu i Dusini nosio naslov kapelana. On se među ostalim potpisivao kao Capelanus Prologensis-Dusinae er ceterarum villarum Podjezentium, tj. Kapelan Prologa-Dusine i ostalih sela Pojezerja. Većina stanovnika došla je na Veliki Prolog nakon potresa koji je zahvatio selo Milošiće odakle su oni bili podrijetlom. Još prije toga preci današnjih proložana došli su iz susjedne Hercegovine, bježeći od Turaka.
    19. listopada 1734. makarski biskup Juraj Blašković osamostalio je župu Dusina-Veliki Prolog i dao na upravu svjetovnom svećenstvu. U nju su osim Velikog Prologa i Dusine uključeni još i Podprolog, Butina, Lučka i Draževitići. Poslije su u nju uključene i Umčane koje su za tu priliku odvojene od župe Pasičina. To se dogodilo 1897. godine. Do 1971. u ovoj su župi bili smještena i područja zapadnih Vina koja su zbog traženja župnika i naroda tada odvojena od župe Velikog Prologa-Dusine i priključena Vrgorcu. Sjedište župe Veliki Prolog-Dusina bilo je smješteno u župnoj kući koja se nalazila kod stare župne crkve svetog Petra u Dusini. Nju je 1854. godine zahvatio požar. Godine 1965. za župnikovanja don Vjekoslava Pavlinovića sagrađena je župna kuća nedaleko župne crkve na Velikom Prologu. U nazivu župe Veliki Prolog-Dusina, ovaj prvi postaje sve dominantniji na štetu starijeg naziva Dusina. Što se tiče crkvene infrastrukture, Velikim Prologom dominira župna crkva Velike Gospe koja je sagrađena 1896. godine i to od klesanog kamena. Smještena je u blizini starije crkve koja je sagrađena 1680. godine, a srušena 1808. godine za vrijeme izgradnje Napoleonove ceste. Od te crkve sačuvana je samo apsida za koju fra Vjeko Vrčić navodi da ju je narod između dvaju ratova pretvorio u mrtvačnicu. Ova crkva je postala župna 1897. godine, a 1907. u nju je postavljen bijeli mramorni oltar. Zvonik je postavio don Vjekoslav Pavlinović. Duga je 20 metara, a široka 8.
    Što se tiče stanovništva, područje Velikog Prologa jedno je od rijetkih u Vrgorskoj krajini koje nije zahvatila veća emigracija tijekom dvadesetog stoljeća, posebno u njegovoj drugoj polovici. To nam potvrđuju i popisi stanovništva. 1880. godine na Velikom Prologu živjelo je 96 stanovnika, a 1890. godine 116. Taj se broj lagano povećavao na sljedećim popisima 1900.(133) i 1910.(197). Godine 1921. popis nije proveden (nije mi poznato zašto), pa nažalost ne možemo vidjeti kakve je posljedice na Veliki Prolog ostavio Prvi svjetski rat i španjolica. No popis 1931. otkriva nam katastrofalnu demografsku sliku Velikog Prologa kada je u selu izbrojano samo 33 ljudi. Što je razlog tako velikom padu broja stanovnika, također mi nije poznato. Možda se radilo o posljedicama rata, bolesti ili emigracije. Uglavnom ne znam dovoljno podataka za detaljnije analiziranje. Na popisu stanovništva iz 1948. godine Veliki Prolog broji čak 492 stanovnika, a 1953. 610 stanovnika. Svoj demografski vrhunac selo doživljava 1961. godine kada broji 628 stanovnika. Zadnja četiri popisa bilježe pad stanovnika i to redom: 1971. (562), 1981 (561), 1991. (514) i 2001. (476). Usprkos pojavljivanju ovog uzorka opadanja, demografske prilike u Velikom Prologu su kudikamo povoljnije nego u brdsko-planinskim krajevima Vrgorske krajine. Provođenjem ispravne demografske politike Veliki Prolog bio mogao imati svjetlu budućnost.
    (autor: VRGORČANIN)

Sveci zaštitnici naših obitelji

  • Sv. Mihovil najpopularniji je nebeski arhanđel. Njegovo ime na hebrejskom znači " Tko je kao Bog ". U Zapadnoj crkvi štuje se od 6. stoljeća, od vremena njegovog prikazanja na Monte Garganu u Apuliji. Blagdan mu se slavi 8. svibnja i 29. rujna,
    U Ivanovoj apokalipsi opisuje se njegova borba sa zmajem, kojeg pobjeđuje. U židovskoj predaji spominje se svečeva borba s đavlom za Mojsijevo tijelo. Boreći se sa sotonom Sv. Mihovil bdije nad ljudskim rodom želeći ga osloboditi sotone i grijeha. Kršćanska ikonografija prikazuje ga kao ratnika s velikim raširenim krilima. kako gazi i ubiva zmaja ili sotonu. U rukama nosi uobičajene atribute, koplje, mač, vagu ili zemaljsku kuglu.
    Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. "Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - sotona, zavodnik cijeloga svijeta - bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli" (Dn 12,7-9).
    Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd. Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima! Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije: Ime Rafael znači "Bog liječi", a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Naročito se Rafaelu preporučuju putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.

    SVETI BRUNO (1030-1101) Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko god. 1030. u Kölnu. O obitelji iz koje potjecaše i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znade. No zato znamo jako dobro toliko toga o njegovu školovanju i odgoju jer nam jedan odličan ljetopis iz XII. stoljeća govori da je Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane "artes liberales" - slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest god. 1075., postao je napokon kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.
    Bruno je kao profesor oduševljavao učenike, medu kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. Učenici su svoga učitelja poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on sam bijaše nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika.
    Bruno je u proljeće god. 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1175 metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju. Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca god. 1090. napustiti svoju samoću jer ga je k sebi za savjetnika pozvao negdašnji njegov učenik papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi magistra Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Papa je ondje Bruna htio učiniti biskupom u Reggiju, no Bruno, pun čežnje za samoćom opet je ponuđenu biskupsku mitru otklonio. Papa je poštivao njegovu želju te mu dopustio da uz pomoć grofa Rogera osnuje novu kartuziju Santa Maria della Torre u biskupiji Squillace. Čar je te nove kartuzije opisao u jednom glasovitom pismu. U njoj je Bruno i umro 6. listopada 1101.
    Kad je god. 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenijeli u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Bruna je službeno proglasio svetim god. 1514. papa Leon X. Svetac je osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi. Kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane.